mapNaša lokacija
Provjeri na karti
mapSvagdanje mise u 7h
Nedjeljne mise u 9:45h i 11h

17. i 18. stoljeće grada Rijeke

U osvit 17. stoljeća Rijeka je bremenita nedaćama. S jedne strane neprestani sukobi uskoka s Mlečanima uzrokuju blokadu Rijeke kao posljednje točke antemurale christianitatis, s druge pak strane u njezinoj blizini, već od Martinšćice dalje, snažno jača primorski Zrinski feud, a luka Bakar oduzima joj velik dio trgovine. Od Turaka neprestano uništavana zaleđe suzuje riječku trgovinu, stvara nesigurnost na cestama. U posljednjemu turskom napadu godine 1600, pod zapovjedništvom braće Mehmedbegovića, opljačkana su i opustošena sva naselja na Grobniku.

lako je Rijeka pošteđena turskih pohoda koji vode preko Vinodola, Grobnika i Klane, njezino vječno pljačkano zaleđe slabi gospodarski život koji je u doba Walseeovaca doživio velik uspon. Svim tim nedaćama pridružuje se, uoči 17. stoljeća, i kuga koja je godine 1559. odnijela trista života, od svega tri tisuće stanovnika Rijeke. Procvat trgovine, bogatstvo velikih trgovaca i miran život tek su sjećanja. Uz venecijansku blokadu koja traje nekoliko desetljeća, uz mletačka bombardiranja grada i neprestane uskočke upade u susjedna liburnijska mjesta, Rijeka doživljuje najgore što primorski grad navikao na slobodan municipalni život može doživjeti. Novi kapetan koji 1601. dolazi kao izaslanik cara Ferdinanda I. ozbiljno joj ugrožava samostalnost. Barun Friedrich Paar usuđuje se ionako ranjenu gradu oduzeti i ono malo što je tome ubogom svijetu ostalo – statute, dakle, municipalnu slobodu. I dok se u Rijeci Gradsko vijeće suprotstavlja kapetanu, a cijeli se grad bori za samostalnost, na Kvarneru vlada neprestana uznemirenost, mletačke galije bore se protiv uskoka i njihovih stvarnih ili formalnih saveznika.

 

          Polet početkom 17. stoljeća

U zadnjem desetljeću 16. i prvome desetljeću 17. stoljeća Rijeka je u stanju stalne pripravnosti. Glavna je briga Vijeća usmjerena na to kako ojačati gradske zidine, porušene godine 1509. za vrijeme provale Mlečana. U tim opasnim vremenima dotrajali se dijelovi zidnih platna urušavaju, i uskoci i Mlečani mogu nesmetano ući u grad. Gradske su blagajne prazne. Ne preostaje drugo doli zajam od 50 cekina za njihov popravak. Lenski gospodar, habsburški car, zbog čije je politike sa Serenissimom Rijeka i blokirana, kao da nema sluha za jadikovke Gradskoga vijeća . A riječko vijeće prosvjeduje protiv kapetana koji obranu Rijeke prepušta samoj sebi. Tračak se nade ukazuje godine 1609. smjenjivanjem Friedricha Paara i dolaskom kapetana Stefana della Rovere. Odmah se osjetio polet i sigurnost, obnavlja se Kaštel, popravljaju se gradske zidine. Rijeka je ponovno mjesto u kojemu fortifikacijska arhitektura dobiva odsudnu važnost. Iako takva arhitektura nema prepoznatljive stilske oznake, prema preostalim kamenim pločama možemo razaznati utvrde iz renesansnog vremena. Tužna je sudbina primorskoga grada kad mu renesansno razdoblje bitno dopunjuje siluetu mnogobrojnim kulama, bastionima i zidinama, i to renesansnim metrom zadržanim u vojnom graditeljstvu tijekom cijelog 17. stoljeća. Riječko je vijeće uvidjelo da u kapetanu Stefanu della Rovere ima zastupnika koji se brine o gradu. Trideset je godina della Rovere u središtu zbivanja - kao diplomat između Venecije i Graza, kao ambasador i političar u najodsudnijim trenucima sklapanja Madridskoga mira i provedbe njegovih odredaba na Kvarneru.

Od dolaska S. della Rovere u Rijeku, godine 1608, neprestano se ratuje na Kvarneru, rat je to bez najave i bez nade u kraj. Mlečani 1614. naočigled Riječana pale liburnijske gradove, noću kao krijesovi gore mjestanca pod Učkom, riječke se straže danonoćno smjenjuju na zidinama grada. Godinu dana Rijeka strijepi od mletačke odmazde. Napetost u gradu dosiže vrhunac kad se mletačka flota godine 1616. upućuje pokraj riječke obale. u smjeru Bakra. Della Rovere uspješno pregovara. Naposljetku su se 1617. Car i Republika nagoditi. Da bi zavladao mir na Kvarneru, trebalo je iseliti uskoke. U Rijeci se sastaju carski i mletački poklisari radi dogovora. Posljednja u nizu utvrda primorske granice, dotad zapuštena Rijeka, postaje svjedok važnoga diplomatskog skupa. U Kaštelu riječki kapetan sa svim počastima prima izaslanika, grad je zadivljen. Pregovori traju pet mjeseci, a u tom se vremenu uskoci prisilno rastaju od svoje plave jadranske njive i raseljavaju u planine. Napokon, kada su 8. kolovoza 1618. potpisani protokoli, Venecija prekida blokadu Rijeke i svečano se objavljuje uspostava mira između Cara i Serenissime. Rijeka je konačno odahnula. U gradu u kojemu od vremena Walseeovaca nije bilo mnogo nade u bolju budućnost, ponovno je oživjela trgovina; građanstvo se naglo popunjuje pridošlicama koji u grad donose nov kapital.

 

          Gospodarski uzlet Grada

Tijekom cijeloga 17. stoljeća u Rijeci se povećava broj stranih trgovaca jarbolima, veslima i tkaninama. U jadranskim gradovima glasovito postaje riječko platno (tela fiuman), riječke stolice (sedia fiuman) 6, stranci uvode mnoge unosne obrte, osjeća se velik napredak. Vijeće koje se uporno bori za dobrobit svojih "originalnih" građana, osjeća u tom naletu forestiera opasnost za domaću trgovinu, a pridošli se građani, tzv. grazziati, žilavo bore za svoje povlastice i mjesta u gradskoj upravi. Među tim su grazziatima u Rijeci i Gianbattista i Vincenzo Benzoni. Jedan će od njihovih potomaka u 18. stoljeću postati senjski biskup, a drugi utemeljitelj znanstvene Bibliotecae Benzonianae.

Iako se Rijeka oslobodila blokade s mora, njezinoj je trgovini i dalje prijetila kopnena blokada od susjeda, Zrinskih. Zrinski su na svojemu vinodolskom feudu organizirali prijevozničku službu, tako da je na području Vinodola bilo 500-600 tovarnih životinja, vlasnici kojih su se bavili jedino prijenosom žita u Bakar, i soli na kopnena imanja Zrinskih. Bakarska je luka, za razliku od riječke, oslobođena carskih nameta pa privlači sav promet; tereti s Krasa i iz Slovenije zaobilaze Rijeku i odlaze u Bakar.

I u Bakru se, kao i u Rijeci, nastanjuju bogati venecijanski trgovci solju koja je stizala iz Apulije, Sicilije i Auguste. Iz Bakra trgovci odvoze drvo i žito. To će suparništvo potrajati do tragične pogibije Petra Zrinskog, i desetljećima će uznemiravati riječke trgovce. No unatoč tome Rijeka može živjeti, nema više opasnosti od Turaka i Mlečana, grad se oporavio, ne misli se više jedino o utvrdama. Uvjeti za stvaranje kulturnog života u gradu poboljšavaju se. Pedeset godina nakon raseljenja uskoka, moći će Valvasor kazati za Rijeku: "Zugeschwingen dass diese Stadt viel vortreflich berumte Doctores Medicinae, herzliche musikos und viel andere lobwlrdige Personen auferzogen und ern!hrt hat." Takvo stanje nije uvjetovala jedino trgovina. Već se nakon Madridskoga mira promijenio odnos Habsburgovaca prema Rijeci. Rijeka je do toga vremena, kao kućno leno Habsburgovaca, bila zanemarivana. U 17. stoljeću jasno se vidi da se Turska povlači, pa je Austrija usmjerila politiku prema moru i pomorstvu. Planska usmjerenost nastaje tek konfiskacijom zrinsko-frankopanskih dobara i njihovom dodjelom Bečkoj komori, te završetkom ratova s Turcima.

          Novi trendovi u kulturi i umjetnosti

Već se polovicom 17. stoljeća osjeća ravnoteža kopnene i pomorske trgovine, u Rijeku stižu brodovi puni tereta iz Dalmacije. Izdvojila se skupina bogatih građana i patricija; poneseni valom napretka nastoje potomstvu osigurati naobrazbu, poljepšati grad po uzoru na gradove s kojima su dolazili u doticaj, učiniti udobnijim život svakog pojedinca. Grad je sad trebao pismene i školovane trgovce, carinske činovnike, lučke kapetane, suce i rektore. To dakle nije samo prodor trgovaca u Rijeku. Katolički odgojen nadvojvoda, poslije car Ferdinand II. potpomaže crkvene redove, kapucine i isusovce dolazak kojih se posebno osjetio u kulturnome i umjetničkom životu Rijeke. Ta vojska (Ecclesiae militans) unosi, ne pitajući za dopuštenje, nove zrele oblike stila 17. stoljeća. Na Trsatu se obnavlja Crkva Gospe Trsatske, od 1629. obnavlja se Franjevački samostan, od 1630. tu slika laicus professus fra Serafin Schön. Izvan gradskih zidina sagrađen je kapucinski samostan i Crkva Sv. Augustina, a od 1638. godine započinje izgradnja isusovačke rotonde. U Rijeci je, međutim, stilski govor umjetničkih djela ostao tradicionalan, onakav kakvoga ga je ostavila visoka gotika. Estetske se norme nisu promijenile, a riječki se puk još uvijek zadovoljavao skromnim romaničkim prostorom stare Zborne crkve za svoje liturgijske potrebe. To će biti razlog što će na koncu 17. stoljeća u Rijeci romanika izravno prerasti u barok. Stoga se nebarokni i barokni elementi tijekom cijeloga 17. stoljeća prožimaju kao izraz tipična provincijskog zaostajanja. Zreli oblici stila 17. stoljeća pojavljuju se zajedno s elementima stare tradicije koja je u svijesti primorskog puka ostavila neizbrisiv trag. Duh baroka u tom sukobu pobjeđuje jedino tamo gdje ga unose crkveni redovi, kao što se dogodilo s barokizacijom Franjevačkog samostana i Crkve Gospe Trsatske na Trsatu, izgradnjom kapucinskog samostana, izgradnjom isusovačke Crkve Sv. Vida i njihova Kolegija i napokon izgradnjom ženskoga benediktinskog samostana. Ti su redovi ipak u prisnoj vezi s Rimom i podliježu službenoj crkvenoj umjetnosti. U Rijeci stoga gotovo i nema razvojnoga slijeda od renesansnih oblika. Novi je stil pod utjecajem izvanjskih čimbenika i općih društvenih prilika te habsburške pomorske politike upao u kloazonirani prostor riječke citadele, i u samostane pokraj nje. Njegovi se nositelji bave "širenjem vjere", a to je stvarnije od brige za preživjelu tradiciju i urođen ukus puka. Bilo je potrebno gotovo cijelo stoljeće da isusovci i franjevci izgrade svoja svetišta pa da se potkraj stoljeća trgne riječki Kaptol i započne temeljite popravke na ruševnoj Zbornoj crkvi. Tu nije bio posrijedi samo tradicionalni konzervativizam, toliko svojstven ovome liburnijskom tlu, već se radilo o zajedničkom ukusu i mogućnostima puka da osjeti cjelinu u kojoj je sve podređeno svemu, u kojoj je u domaćih graditelja postojao i stanovit urođeni instinkt za očuvanje pučkog ambijenta, u kojem je nepoželjna bilo kakva monumentalna sekvenca, bilo što što bi nadvisilo njihovo saće od kuća i poremetilo uske niti teksture kontrada i kala.

Riječanima je još cijelo 17. stoljeće bila dovoljna Vela crikva, hram u kojemu se puk u ritmu arhaične frigijske skale moli, glagolja. Važniji im je obred od dekora, crkva u kojoj su se nad mrtvim Riječanima izmjenjivale narikače koje su umjesto latinskog rekvijema pjevale tužbalice. Kao da su domaći meštri predosjećali da će "ježuvitari" prekinuti njihovu kamenarsku tradiciju, da će u Rijeku unijeti nešto strano, oprečna onome što se ovdje uobičajilo nazivati "domaćim" . Isusovački nastup s projektom Crkve Sv. Vida, koliko se god još uvijek temeljio na iskustvima paladijanizma i kasnog manirizma, stran je ovome svijetu naviklom na trobrodan bazilikalni ili dvoranski prostor, pa je to udarac domaćoj graditeljskoj praksi. "Nova se umjetnost" preko crkvenih redova (isusovaca, kapucina i franjevaca) unosi izravno, mogli bismo kazati, u pučku romaniku i gotiku, začudnu ali sraslu u prirodan organizam primorskoga grada-utvrde, najjužnijega habsburškog lena, u kojemu ni jedan zvonik, čak ni onaj Zborne crkve, ne smije stršati visoko iznad kula i bastiona. Koliko li se razlikuje urbanistička struktura Rijeke i drugih liburnijskih gradova smještenih na vrhovima brežuljaka na kojima je zvonik stalan okomiti akcent! U Rijeci nema ni jednoga visokog zvonika, čak ni zvonik Zborne crkve ne nadvisuje crkveni zabat. Strah od napada s mora, izazvan mletačkim prodorom i spaljivanjem grada 1509, zadržao se izgleda u dušama građana tijekom dvaju stoljeća. Iz sjećanja im se još nije izbrisao pad Bihaća 1592. godine, kada se turska granica premješta sa Une na Koranu, ali i to da su početkom 17. stoljeća Rijeka i Trsat na pragu velikoga Antemurala. Stoga se u tom bastionu, stalno pripravnom za obranu, u kojemu se na gradskim zidinama ubrzano popravljaju pukotine, propušta renesansa. Nažalost, nju predstavljaju samo strateški osmišljene kule.


          Prodor baroka

 Prodor baroka u Rijeku ne rješava ni jednu urbanističku sekvencu. To se najbolje uočuje u neusklađenosti Crkve Sv. Vida s okolišem; ne bi tome bilo tako da je on prirodno izrastao na zasadama renesanse. Tu, gdje tlo nije bilo bremenita visokom umjetničkom tradicijom, novosti se unose kao odraz crkvene politike i mode sredine odakle dolaze naručitelji. Crkva Sv. Vida sagrađena je na tome mjestu jer je ono isusovcima bilo najprikladnije, premda nije projektirana za taj prostor. Uz nju se dakle nije predviđala nikakva nadopuna okoliša, ona nije bila sagrađena s nakanom da uljepša grad, već da opčini vjernike.

Izgradnja isusovačke rotonde ne znači za Rijeku tek prijelaz od protorenesansnih oblika prema novim shvaćanjima, već i prilagodbu ukusa provincijske sredine europskim mjerilima. Trebalo je proteći gotovo cijelo stoljeće da bi te prilagodbe postale stvaran ukus i da bi u 18. stoljeću naručitelji postali oni koji će umjetnicima nametati nove stilske odrednice. Tom preobražaju riječkoga građanstva pridonijela je naobrazba koju su stjecali u isusovačkoj gimnaziji, jače veze s predalpskim zaleđem i gospodarski procvat Rijeke. Usto se u Rijeci tijekom 17. stoljeća odgojilo nekoliko znamenitih pripadnika klera koji su imali znatnog udjela u barokizaciji crkvene umjetnosti.

 

 

          Isusovački kompleks

Nakon osnutka isusovačke gimnazije 1625. građanski je stalež bez sustezanja pohađao to učilište, ali se, začudo, patrijacijat jedno vrijeme držao postrani; no potkraj 17. stoljeća među učenicima već nalazimo barune, vitezove i sinove mnogih riječkih patricijskih obitelji. Preko tih je đaka Kolegij godinama zračio novim duhom u Rijeci.

Zanemare li se namjere cara Ferdinanda II., velikoga protureformatora, osnutak isusovačke gimnazije i Kolegija djelo je i Venecije. Krajeve kojima nije mogla vojnički ovladati, a austrijska Istra i Rijeka bile su za nju tvrd orah, Venecija je nastojala duhovno pokoriti svjesno promičući svoju kulturu . U riječkome se slučaju, uz pomoć isusovaca, stvara u prvoj etapi humanistička latinaška inteligencija, čiji se utjecaj poslije prepoznaje na kulturnome i civilizatorskom planu. Time možemo tumačiti i dovođenje stranih furlanskih majstora u Rijeku, majstora koji djeluju od Udina preko Gorice do Rijeke. Od prvoga trenutka isusovci ne računaju na domaće snage, na pučke klesare.

Oni za njih vade kamen u kavama, a u temeljni kamen Crkve Sv. Vida isusovci uz carevo ime i imena rektora Kolegija, sudaca i rektora Vijeća uklesuju i ime graditelja Francesca Olivieria, "tagliapietrae". Nema više nepoznata graditelja, graditelj je izjednačen s naručiteljem. Taj novi duh prelazi i na budući riječki kler, na završene učenike isusovačke gimnazije koji će uz pomoć gradskih stipendija završiti teološke studije u Italiji i vratiti se u Rijeku kao doktori teologije, te naobrazbom nadmašiti svećenike glagoljaškog kaptola. Skolovani crkveni glavari mnogo su pridonijeli barokizaciji crkvenoga graditeljstva i umjetnosti uopće. Tako se, primjerice, veliko proširenje Crkve Gospe Trsatske događa u doba glavarstva fra Franje Glavinića. Njegovi odlasci u Italiju i Španjolsku, doticaji s Rimom i Bečkim dvorom zacijelo su pridonijeli spoznaji o važnosti većega vjerskog svetišta i potrebi izgradnje propovjedničke crkve iz koje će zračiti protureformatorski duh. Glavinićev nasljednik provincijal Mihovil Kumar, također učena osoba, započinje godine 1630. obnovu Franjevačkog samostana na Trsatu, a sa sobom dovodi slikara fra Serafina Schona. U Rijeci je u uglednoj građanskoj obitelji odgojen Nikola Tudorović, đak isusovačke gimnazije, riječki stipendist u Macerati, potom kanonik i dugogodišnji arhiđakon14 . Kao doktor teologije i crkveni glavar, nakon što se u Italiji upoznao s baroknom umjetnošću, nije ostao ravnodušan pa je u svojemu rodnom gradu započeo graditeljsku i umjetničku obnovu Zborne crkve. U vrijeme njegova arhiđakonata crkva dobiva današnji izgled, dograđeno je novo svetište, podignuti su mramorni oltari, nabavljena je srebrna oprema i liturgijsko posuđe. Bratovštine, na koje je imao utjecaja, podižu mramorne oltare, svugdje se osjeća njegova briga i zalaganje. Takva je izobražena osoba jamačno mogla prilično utjecati i na Gradsko vijeće koje je imalo "ius patronatus' nad Zbornom crkvom, ali i na imućni sloj "originalnoga" i novoga "gracijatnoga" građanstva koje i time želi dokazati svoje rodoljublje. Građanska je inteligencija, naime, u svemu tome imala velika udjela.

U podizanju i opremanju riječkih crkava, uz svećenike i crkvene redove koji u to vrijeme žive u Rijeci, sudjeluje i nekoliko poznatih biskupa, rodom Riječana, koji su dali izgraditi grobnice u riječkim crkvama .. Tako na Trsatu u Crkvi Gospe Trsatske grobnice imaju senjski biskupi Ivan Krstitelj Agatić (+1649.) i Petar Mariani (+1665.), te nadbiskup Scofie barun Franjo Cikulin koji je, kao utemeljitelj oltara Sv. Franje, također pokopan u toj crkvi. Dvije glasovite ličnosti i učeni teolozi 18. stoljeća bili su i Riječani Ivan de Benzoni, senjski biskup, i Juraj Franjo Ksaver de Marotti, biskup pićanski. Benzoni je pokopan u svetištu Zborne crkve, a Marotti je darovao sredstva za podizanje oltara Sv. Franje Ksaverskog, koji je podignut u Crkvi Sv. Vida iznad njegove kripte (+1740.). I njihove obitelji pomažu izgradnju crkava. Marottieva sestra novčano potpomaže izgradnju glavnog oltara u Crkvi Sv. Vida, u istoj crkvi Benzonievi grade oltar Sv. Ivana Nepomuka, sestra pićanskog biskupa Gausa podiže oltar Raspela u Zbornoj crkvi itd. Svi su ti crkveni dostojanstvenici potjecali iz uglednih riječkih obitelji koje su mogle vlastitim sredstvima sudjelovati u izgradnji oltara. Pokatkad su oltare podizali i novi građani Rijeke, tzv. "grazziati", za razliku od "originalnih", poput primjerice Benzonievih, kojima je bilo stalo da se iskažu i stvore si ugled kod domaćeg patricijata.

 

          Sredina 18. stoljeća – novi poticaji

Izgleda da se tijekom cijeloga 17. stoljeća Rijeka pripremala za velik događaj . Građanski stalež, trgovci i manufakturisti spremno su dočekali novu koncepciju politike Karla VI. koji će u drugom desetljeću 18. stoljeća (1719) proglasiti Rijeku "slobodnom lukom".

Rijeka je u 17. stoljeću živjela jedino od pomorstva, trgovine i ribolova. Patricijat je trgovao naveliko uljem i žitaricama; uvozili su sol za zaleđe, a u države na drugoj obali Jadrana izvozili obrađeno željezo iz alpskih područja. Osobito je bio važan izvoz čavala iz Čabra i Cerova za brodogradilišta. Patricijat je svoj capital ulagao u brodove i velika trgovačka poduzeća, a to se odrazilo na postupan razvoj društvenog života, standard i naobrazbu. Takav polagani napredak trajao je cijelo stoljeće; to ni u kojem slučaju nije bio tako nagao i velik skok da bi označio prekid s tradicijom i konzervativizmom.

Proglašenje Rijeke slobodnom lukom 18. ožujka 1719. godine pretpostavlja preusmjerenost cjelokupna gospodarskoga i društvenog života, prekid s učmalošću, otvaranje vrata prema Europi. Grad, u kojemu je stoljećima bivalo isto stanovništvo, otvara se ne samo građanima habsburških zemalja i Italije, već u njega, privučeni povlasticama, pristižu i Nizozemci, Belgijanci, Francuzi i Englezi, stručnjaci sposobni da pokrenu njegov industrijski razvoj. Novi kadrovi i svjež kapital uvjetuju otvaranje industrijskih pogona, započinje prerada kože, destilacija likera, proizvodnja svijeća, prerada i tkanje svile, izrada sapuna, stakla, jedara, vesala i jarbola, prerada šećera i duhana, otvaraju se nova brodogradilišta. Najveći je poslovni uspjeh imala Privilegirana tvornica šećera koju je osnovao Flamanac Arnoldt, a poslije se pretvorila u dioničko društvo Arnoldt, Kennedy, Willens & Co. Ta je rafinerija zauzimala veliko područje izvan grada i kao graditeljska cjelina značila je zanimljivu sekvencu barokne svjetovne arhitekture u Rijeci. U toj je industriji bilo zaposleno više od 700 osoba, i ako se zna da je Rijeka, primjerice, godine 1768. imala svega 5000 stanovnika, jasno je koliku je važnost imao taj golemi pogon.

U tim su industrijama osnivači i stručnjaci bili stranci, jer su bili poduzetnijega duha od "originalnih" Riječana; no za sobom su povukli i riječki patricijat. Tako susrećemo Franula, Terzia i Berdarinia koji zasnivaju proizvodnju svijeća, Brunaro i Orlando otvaraju tvornicu konopa, Minoli pogon za proizvodnju sapuna i stakla, Peretti i Zanchi stvaraju predionice svile, itd. Svi su ti patriciji ujedno i donatori riječkih crkava, pokretači velikih dogradnji i utemeljitelji novih mramornih oltara.

Prema jednoj statistici iz godine 1794. u Rijeci je proizvedeno 15.000 kvintala šećera, 4500 kvintala duhana, 1200 svile, 750 kože, 750 modre galice i 350 kvintala voska. Ukorak s industrijom razvijala se trgovina i pomorstvo. U 18. stoljeću u Rijeci je već bilo 5 brodogradilišta, 7 tvornica svijeća, poduzeće za soljenje mesa i ribe, 6 štavljaonica kože, 3 tvornice užadi za brodove, 5 destilerija likera, 2 tvornice modre galice, 7 predionica svile, staklarna, sapunara, tvornica struna za violine i 3 šećerane . Bile su tu i radionice jedara, vesala, jarbola, 12 mlinova. Poznata je bila proizvodnja namještaja od maslinova drveta, koje se dobro prodavalo na zapadnoj jadranskoj obali. Od malo iznad 3000 stanovnika oko 1719. godine, do konca se stoljeća u Rijeci stanovništvo udvostručila, iz temelja se mijenjaju gospodarski i društveni odnosi, a to je, prirodno, utjecalo i na urbanistički razvoj grada i na crkvenu umjetnost koja je ovisila o donatorima i uvijek bila odrazom gospodarskoga i duhovnog stanja sredine.

 

          Barok u Rijeci

Barokna se umjetnost u Rijeci postupno razvijala. Tijekom cijeloga 17. stoljeća možemo pratiti izgradnju isusovačke Crkve Sv. Vida, od godine 1630. obnovu Franjevačkog samostana i Crkve Gospe Trsatske na Trsatu, podizanje sklopa ženskoga benediktinskog samostana i naposljetku, koncem stoljeća, temeljit popravak odnosno barokizaciju Zborne crkve. Međutim, tijekom 18. stoljeća mogu se uočiti promjene u baroknome stilskom izrazu. Ta se preobrazba zbila tridesetih godina 18. stoljeća i može se nedvojbeno pripisati prodoru miteleuropskoga baroka u žrvnju kojega su venecijanski barokni oblici doživjeli izmjene. Taj je proces uprzo zahvatio sve unutarnje austrijske pokrajine, Korušku, Stajersku, austrijski dio Istre, ali i Rijeku koja je upravo u to doba bila pod upravom u Grazu.

Uz crkveno, i svjetovno je graditeljstvo dobilo nov polet izgradnjom velikih obiteljskih kuća u gradu, a koncem 18. stoljeća na području Civitatis novae, u Varoši Sv. Andrije. Pojedini patriciji grade ljetnikovce izvan gradskih zidina, primjerice Androcha u Zagradu, Terzi i Zanchi u Drenovi. Nisu to ljetnikovci poput dubrovačkih, no oni pokazuju nove potrebe i nov životni stil. Tome naobraženom svijetu Rijeka nije obuhvaćena samo pogledom sa zvonika, već je postala "civitas et terra Fluminis Sti Viti".

U sačuvanim oporukama i popisima nakon smrti domaćina, tzv. actima facultatis, nalazimo podatke o raskošnijoj odjeći i o namještaju koji se već uveliko razlikuje od skromna pokućstva riječke građanske kuće 17. stoljeća. U tim spisima susrećemo mnoge predmete umjetničkog obrta (stolice, zrcala, svijećnjake i slike); luksuz je, premda u začecima, dio svakodnevice toga bogatoga građanskog kruga. Crkvene vlasti u vizitacijama čak zabranjuju klericima luksuzno ruho i modernu frizuru. Novi Riječani očito osjećaju potrebu za umjetničkim djelom, spočetka vjerojatno jedino skorojevićki, poslije likovne umjetnine postaju dio toga kulturnog sklopa. Zbog toga u mnogim oporukama nalazimo podatak da se za oltare u Zbornoj crkvi, Crkvi Sv. Jeronima i Crkvi Sv. Vida ostavljaju prilozi, ili pak po grbovima pojedinih obitelji, uklesanima na bokovima ili ispod atike otlara, prepoznajemo njihove naručitelje . Obitelji Gaus, Spingaroli, Minoli, Benzoni i Marotti osnivači su najvrednijih oltara u Rijeci. Oni se natječu s bratovštinama u kojima upravo taj sloj ljudi ima glavnu riječ.

Tijekom 18. stoljeća novi se barokni izraz prihvaćao razmjerno brzo i može se reći da je koncem šezdesetih godina taj proces bio potpuno završen. Za Rijeku je važno da je kulturna klima bila takva da su se mogle prihvatiti te stilske novosti; osim gospodarskom boljitku, Rijeka to mora zahvaliti i vezama sa srednjoeuropskim zaleđem, blizini Venecije, a osobito stupnju naobrazbe klera i građanstva, koji imaju potrebe za umjetninama. U Rijeci je tijekom 17. i 18. stoljeća stvorena takva duhovna klima da se, bez obzira na to što nije bilo nastavka na renesansu, u njoj mogla razviti barokna umjetnost i poći ukorak s baroknom umjetnošću u susjednoj Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Misao

"Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni."

Nadolazeća slavlja

Trenutno nema nadolazećih slavlja.

Dođite u katedralu...

Katedrala je otvorena za javnost:

Od ponedjeljka do petka - 06h do 17h

Subotom - od 06h do 12h

Nedjeljom - od 09h do 13h

Napomena: U lipnju, srpnju i kolovozu katedrala je otvorena za javnost od ponedjeljka do subote od 06h do 19h, a nedjeljom od 09h do 18h.

Raspored bogoslužja i zajednica

Dnevna sv. Misa (s kratkom propovijedi) - od ponedjeljka do subote u 07:00h ujutro.
Krunica - u 06:30h ujutro.
Klanjanje - ponedjeljkom od 07:30h ujutro do 17:50h popodne (od 17h zajedničko).
Biblijska zajednica - ponedjeljkom u 18:30h u prostorima katedrale.

Napomena: Biblijska zajednica će imati zadnji susret 27.6., a nakon ljetne pauze nastavit će se u rujnu. Zadnje klanjanje održat će se 27.6., a nakon ljetne pauze nastavit će se u rujnu.

Nedjeljna Sv. Misa na talijanskom jeziku - u 09:45h (na velike blagdane u 09:30h)
Nedjeljna Sv. Misa - u 11:00h

ISPOVIJED
od ponedjeljka do subota od 07:30h do 9h
svaki dan popodne i nedjeljom - na upit

Duhovni razgovori - na upit

holy bible