mapNaša lokacija
Provjeri na karti
mapSvagdanje mise u 7h
Nedjeljne mise u 9:45h i 11h

Povijest gradnje crkve sv. Vida

                Dolazak isusovaca

Prva vijest o dolasku isusovaca u Rijeku potječe iz godine 1616. kada se general isusovačkog reda pismom obratio ispovjedniku nadvojvode Ferdinanda, Bartolomeu Villeru, sa željom da posreduje u osnutku kolegija u Rijeci.

Riječko se vijeće godine 1622. obratilo preko svojih sudaca, Jacominia i Bonoa, dvojici isusovačkih propovjednika koji su za četrdesetnicu prolazili kroz Rijeku za Senj, s time da posreduju u svojih glavara kako bi ovi u Rijeku poslali jednog isusovca radi poduke mladeži, dakako uz godišnju plaću i osiguran smještaj.

Gradsko se vijeće obratilo i generalu Muziu Vitelleschiu s molbom da u Rijeku pošalje malu koloniju isusovaca, poput slične kolonije u Trstu, koja bi u Rijeci osnovala svoj kolegij.

Tijekom dvogodišnjeg pregovaranja isusovci su tražili za uzdržavanje kolegija polovicu desetine grada Rijeke i riječkoga teritorija. Car Ferdinand Il. osigurao je godine 1625. za izgradnju kolegija dio desetine koju su oduvijek uživali riječki Kaptol i augustinci. Iznos od 4300 fiorina bio je isplaćen tek nakon požurivanja u cara 26. travnja 1627. godine.

Odlukom Vijeća od 16. kolovoza 1627. isusovcima je za bogoslužje privremeno dana Crkva Sv. Roka, a Vijeće se obvezalo da će za "podučavanje i disciplinu sinova" isusovcima izdvajati po 200 fiorina na godinu. Crkva Sv. Roka, tada skromna kapela, bila je podignuta 1599. kao zavjet građana poslije kuge. Nalazila se tik do Zborne crkve, uza sjeverni gradski zid. Predana im je 2. listopada 1627. kao i Cikulinova kuća i vrt. Predavanja su u gimnaziji započela 10. listopada 1627, a bilo je upisano više od 100 učenika.

                Planovi i početak gradnje

Isusovci su željeli sagraditi crkvu i kolegij pokraj Crkve Sveta Tri Kralja, pa su stoga kupili zemljište, a za gimnaziju im je općina dodijelila Sokol-kulu. Međutim, tijekom kopanja ustanovili su da je zemljište poplavno te su odlučili crkvu sagraditi na višemu mjestu, i to između Crkve Sv. Roka i sjevernih gradskih vrata.

Kapetan Stefano della Rovere je u prisutnosti gradskoga kancelara i sudaca pozvao arhitekte i općinskoga crkvenog glavara da dadu svoje mišljenje o mjestu kod Sokol-kule, gdje je trebalo izgraditi crkvu. No oni su smatrali da je zemljište toliko poplavno da bi trebalo 53.000 drvenih soha da se učvrsti "per potesti de sopra fabricare una machina cosi grande di chiesa, et Collegio ... ". Svaka bi soba stajala jednu liru, skupo bi bilo i zabijanje palafita, dobava velikog kamenja i rušenje velikih kuća uokolo. Samo bi za temelje trebalo utrošiti 2000 fiorina; isusovci su za kupnju zemljišta već potrošili 10.000 fiorina. Povrh toga u ovome bi kraju bilo teško pronaći toliko soha pa su zaključili da to zemljište valja napustiti. Komisija se sastala 13. veljače 1636. godine.

Nakon toga isusovci su potanko obrazložili svoju želju da dobiju prostor uz sjeverna gradska vrata gdje je zrak čist, a zemljište zdravo i suho. U obrazloženju kažu: "Quia in eo situ stricto et curve oblingo nec Collegium, nec templu apte guardari potuit, sine beneficio non pulchra perspectiva." Isusovci su zamolili da im se ustupi taj prostor. Na sjednici Vijeća od 27. travnja 1634. zaključeno je:

1. Nova će crkva sačuvati ime Sv. Vida, zaštitnika grada. Grad će moći svake godine 15. lipnja održavati uobičajenu svetkovinu. Ona će sadržavati molitve o velikom tjednu, procesiju, a kapetani će tom prigodom polagati zakletvu.

2. Crkveno će se zvono oglasiti u slučaju požara, uzbune ili smrti. Općini će se vratiti Crkva Sv. Roka i Sokol-kula, a gradska će vrata ostati otvorena javnosti.

Prije rušenja stare crkvice Sv. Vida preneseno je u Crkvu Sv. Roka gotičko raspelo uz koje je bila vezana leg,enda koja će poslije isusovcima poslužiti u stvaranju kulta Cudotvornog raspela. Temeljni kamen za novu crkvu položen je na dan Sv. Vida 15. lipnja 1638. Grofica Ursula Thonhausen velika je dobročiniteljica isusovačkog kolegija u Rijeci. Isusovcima je za uzdržavanje darovala cijelu Kastavsku gospoštiju s gradovima Kastvom, Mošćenicama i Veprincem, kojom su oni upravljali kao lenski gospodari, i namještali svoje kapetane. Prema darovnici, grofica je za izgradnju Crkve Sv. Vida dala 10.000 fiorina. U temelje crkve položena je medalja koju je darovao Ferdinand III, a bila je iskovana u carskoj kovnici u Sanct Veitu u Koruškoj. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem G. P. de Pomisa.

Na jednoj je strani medalje lik Ferdinanda Il. i latinski natpis:

FERDINAND. II. ROM. IMP.
COLLEGII SOC. JESU FUNDAT.
AUCT. DECIMIS FLUMINEN.
VECTIGALIBUS CASTUAE OPE FABRICAE
AMPLISS. PRIVILEGIIS
D. O. M. SANXERAT.

(Bogu dobrom i svevišnjem posvetio Ferdinand II., car rimski,
utemeljitelj riječkoga kolegija Družbe Isusove
povećanom riječkom desetinom, prihodom Kastva,
po moću za gradnju, obilnim povlasticama.)

Na drugoj je strani latinski natpis i lik Ferdinanda III:

FERDINAND. III. ROM. IMP.
AUGUSTAE PATRIS MEMORIAE ACTIS STABILITIS
TEMPLO SOCIETATIS JESU FLUM.
PRIM. LAP. POS. ANNO DOMINI MDCXXXVIII
IMPERII. SUI II.

(Ferdinand III., car rimski, nakon što je učvršćeno djelo
njegova oca uzvišene uspomene, položio je prvi kamen
riječkoga hrama Družbe Isusove godine Gospodinove
1638, vladanja svoga druge.)

Na temeljnom kamenu uklesano je:

D.O.M.
JESU CHRISTO CRUCIFIXO
B. MARIAE SEMPER VIRGINI
S. S. VITO, MODESTO ET CRESCENTIAE
ANNO D. 1638. DIE 15ta JUNII
-.-
PONTIFICE ROMANO URBANO VIII.
IMPERATORE ROMANO FERDINANDO III.
EPISCOPO BENEDICENTE JULIO SARACENO
ASSISTENTE LEGATO CES° STEPH. ROVERE L. B. ET C.
-.-
URSULA COMES A THONHAUSEN
NATA BARO DE HOLNEG COLLEGII SOC. JESU
FUNDATRIX
CONFERENTE PLURIMUM AUGUSTAE MEMORIAE
FERDINANDO II.
ADJUVANTE MAGN. COMUNITATE FLUMINIS
JUDICIBUS GEORGIO MARCHESETTI ET ANT SUDENICH
-.-
RECTORE P. MARTINO BAUZER
P. LEONARDUS BAGNUS
BARTHOLOM. WINTERLAITER
FRANC. OLIVIERI TAGLIAPIETRA.

(Bogu dobrom i svevišnjem, Blaženoj Mariji vazda
Djevici, svetima Vidu, Modestu i Krescenciji, godine
Gospodnje 1638. dne 15. lipnja: Za vladanja pape Urbana
V111, rimskoga cara Ferdinanda III., biskupa posvetitelja
Julija Saracena u prisutnosti cesarskog
zastupnika Stefana della Rovere, baruna i kapetana;
grofica Ursula Thonhausen, rođena barunica de
Hollneg, utemeljiteljica kolegija Družbe Isusove, uz
obilan prinos Ferdinanda II. uzvišene uspomene, uz
pomoć poglavite općine Rijeke, za gradskih sudaca Jurja
Marchesettia i Arztuna Sudenića, za rektora o. Marthza
Baučera, o. Leonarda Bagna, Bartol Winterlaiter, Frallcesco
Olivieri klesar.)

                Brojni graditelji i meštri

Izgradnja isusovačke Crkve Sv. Vida, od temelja do kupole, trajala je 20 godina. Iz ugovora s Francescom Olivieriem vidi se da su isusovci već imali gotov nacrt koji je Oliveriu predao otac Bagno. Tko je izradio nacrt te tako osebujne crkve? Bio je to posve sigurno isusovac, brat pomoćnik Giacomo Briano S. L, koji je 1633. izradio projekt za kolegijsku zgradu, a 1637. za crkvu. Projektirao je i monumentalnu baziliku u Kastvu koja nikad nije dovršena (Crekvina). Od njega potječe i nacrt za crkvu isusovačkog Kolegija u Trstu, kojoj je temelj postavljen 10. listopada 1627, a predana je bogoslužju tek 1643. godine. Nacrti, sačuvani u fondu Isusovačkog arhiva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, nisu datirani pa ne znamo jesu li iz 17. Stoljeća budući da su se oko 1725. godine izrađivali novi nacrti, a u 18. stoljeću crkva je podignuta za galeriju, te je dobila i veliku kupolu.

Isusovcima je bilo stalo do toga da se crkva sagradi od što boljeg materijala. Budući da je okolica Rijeke bila bogata kamenolomima, otac Bagno je s klesarom Francescom Olivieriem obišao Martinšćicu, Mošćenice i kamenolom Sv. Martina ne bi li pronašao dobar kamen za izradbu pilastara. Uz Francesca Olivieria u kamenolomu je radio i majstor Luka i jedan "mladić". Izvađeni kamen Olivieri je barkom prevozio do Rječine. U potrazi za dobrim kamenom otac Bagno obišao je i Kastavštinu. Isusovce je zanimao kamen s mrljama primjerke kojega su donijeli Olivieriu.

Olivieri se napokon odlučio za kamenolom Sv. Martina iz kojega je za sebe vadio kamen. Na Rječini je izgradio poseban uređaj za iskrcavanje kamena. U početku je radio sa svojim ocem, majstorom Lukom, jednim mladićem, radnicima i jednom ženom. Tek je treće godine bio zadovoljan kamenolomom i mogao je vaditi kamen za izgradnju crkve. Otac Bagno je u Francesca Olivieria dao izraditi sadreni model pilastara, a poslije i model u bijelom kamenu. Olivieri je izgradnju crkve napustio nakon tri godine rada na njoj.

Izgrvadnja se crkve oduljila, tako da su isusovci tek 1659. prenijeli Cudotvorno raspelo iz Crkve Sv. Roka u  svetište nove crkve. Glavni je oltar bio privremen, izrađen od drveta. Oltari Sv. Ignacija i Sv. Franje Ksaverskog završeni su 1658, a posvetio ih je senjski biskup 1659. godine. Svi su ti oltari bili drveni, a tek se koncem 17. stoljeća, pod utjecajem mode mramornih oltara, počinju graditi .novi, tako da su do 1740. svi oltari bili zamijenjeni mramornima.

Prvi mramorni oltar u Crkvi Sv. Vida izradio je gorički majstor Leonardo Paccassi 1696. godine. Oltar su utemeljile obitelji d' Argento i Lazzarini. Međutim, bočni su se stupovi tijekom podizanja polomiti pa je Paccassi morao međašne profile i uklade na novim podlošcima zamijeniti stupovima, skratiti crvene stupove i uskladiti ih s crnima. Oltar je bio posvećen Zalosnoj Gospi.

Isusovci su ll. travnja 1708. počeli pregovarati s Giovanniem Paccassiem o izradbi mramornog oltara za svetište, na koji se trebalo u posebnoj niši postaviti Cudotvorno raspelo. Paccassi im je poslao više nacrta radi odabira. Smatrao je da smještaj Raspela valja razriješiti u sklopu izgradnje cijelog oltara, a ne, kako su isusovci željeli, da se niša izradi neovisno o oltaru. Isusovci nisu sklopili ugovor s Paccassiem, već 1711. s njegovim zetom Pasqualeom Lazzariniem, također goričkim majstorom oltara (Capo Mistro da Altari). Rektor je odabrao nacrt, i s Lazzariniem su dogovorene sve pojedinosti. Prema ugovoru, na oltaru su trebali biti kipovi Sv. Vida i Sv. Franje Ksaverskog, "zaštitnika grada Rijeke". Lazzariniu je za oltar trebalo isplatiti 750 dukata, a on ga je bio dužan o svojem trošku dopremiti u riječku luku do mjeseca rujna 1711. godine. Odatle je rektor Kolegija o svojem trošku trebao prebaciti građu do crkve. Isusovci su usto trebali osigurati zidare, željezo, vapno i sve drugo potrebno za podizanje oltara. Lazzarini je bio obvezan priStJStvovati podizanju otlara, a uz njega klesar i glačalac mramora. Sto se tiče arhitekture oltara, Lazzarini se pridržavao ugovora, ali je izostavio kip Marijina Uznesenja i kipove Sv. Vida i Sv. Franje Ksaverskog. Okvir oko Raspela napravljen je kao što je naznačeno u ugovoru, s glavama anđelića, kerubina i lišćem na podlozi od crnog mramora.

Pasquale Lazzarini nastavio je raditi na uljepšavanju svetišta. Tako 16. srpnja 1712. sklapa ugovor za izradbu mramornog poda ispred oltara, od vratašca do stuba supedaneja i to od ružičastoga veronskog mramora, crnog paragona i bijeloga goričkog kamena. To je popločenje platila gospođa Antonia de Marotti. Lazzarini je od isusovaca primio 950 dukata "per pieno et totale pagamento". Iz te potvrde nije jasno da li je oltar poskupio ili je u tu svotu uračunato i popločenje poda. U venecijanskim lirama isplaćeno je Lazzariniu za izradbu vratašca za tabernakul, pa je vrlo vjerojatno da ih je on dao izraditi u nekoga venecijanskog zlatara. Vratašca su stajala 43 venetske lire.

Početkom mjeseca siječnja 1717. Pasquale Lazzarini nanovo sklapa u Gorici ugovor s isusovačkim prokuratorom o. Augustinom Pallotom za izradbu balustrade i kipova na glavnom oltaru. Ta je balustrada porušena, no sačuvana je njezina fotografija. Sa strane balustrade bili su prostori za vratašca. Balustri su bili od bijelog mramora s umecima od crvenoga francuskog mramora. Sa strana su bili pilastri sa šarama, a srednji je pilastar imao zeleni štit. Donji i gornji pojas ograde bio je od ružičastoga veronskog mramora. Lazzarini je trebao popločati prostor od vrata sakristije do grobnice, i to crnim i bijelim, dobro uglačanim četvorinama. Prema podacima iz tog ugovora, tek su godine 1717. dovršeni kipovi za glavni oltar. Prema ugovoru o izgradnji oltara trebali su to biti kipovi Sv. Vida i Sv. Franje Ksaverskog, međutim, u ugovoru od 1717. isusovci naručuju kipove Sv. Vida i Sv. Modesta, koji su i postavljeni na oltar. Za svaki je kip Lazzarini dobio 80 dukata, a za anđele pod menzom po 40. Sva su četiri kipa stajala 240 dukata. (Isusovci su bili dužni prenijeti građu od barke do crkve i osigurati zidare i žbuku). Rad je Lazzariniu plaćen u četiri obroka, od siječnja do 24. lipnja.

Dio troškova podmirila je Antonia Rusić de Marotti, pa je njezin brat biskup Marotti isplatio Lazzariniu u njezino ime 282 lire. Prema konačnom obračunu Lazzarini je za ogradu, popločenje prostora ispred oltara i kipove Sv. Vida i Sv. Modesta dobio ukupno 3552 lire. Mramor je dobavljao iz Venecije, odakle mu je dopreman u Cervignano.

Godinama je Crkva Sv. Vida stajala nedovršena. S isusovcima je oko 1724. prvi stupio u dodir majstor Pietro Francesco Carlone, zidar koji im je uz troškovnik priložio i podroban opis radova za podizanje kupole. Carlone je pomno pregledao stare nacrte i nakon toga napravio predračune. U to su vrijeme isusovci već potvrdili svoj ugled u Rijeci, obogatili su se od prihoda Kastavske gospoštije i velikih proštenja.

Može se pretpostaviti da su isusovci, u želji da što više puka stane u Crkvu Sv. Vida, iznad kapela dali podići oratorije. Tu bi za vrijeme bogoslužja mogli biti i oni i njihovi studenti, i tako bi ostalo više mjesta za vjernike. Carlone je držao da je dozidavanje oratorija besmislica, jer kapele nisu bile dovoljno visoke, a time bi se oslabili i potporni zidovi. Stoga je savjetovao da odustanu od oratorija ponad kapela, a da u koru oratoriji ostanu, s time da se podupru gredama a balustri oboje kao kamen. Taj predračun nema navedenu godinu (sine data), no budući da 1725. arhitekt Martinuzzi spominje majstora Pietra, koji je započeo rad na dovršenju crkve, ali ga nije nastavio, možemo pretpostaviti da se Carlone nije suglasio sa željom isusovaca pa su oni odlučili uzeti drugoga majstora. O izgradnji galerije (oratorija) i kupole počeli su pregovarati s arhitektom Bernardinom Martinuzziem iz Gradiške još iste godine (1725). Način izgradnje predložio je Martinuzzi te su mu isusovci, nakon što je predočio nacrte i nakon što su dobili odobrenje svojih glavara, odlučili povjeriti radove. Martinuzzi je već 1725. godine potrošio više od predviđenog novca, jer se pridržavao uputa o. Genove koji mu je savjetovao da sagradi što bolje zdanje. Isusovci su mu prigovarali da je mijenjao nacrte, no Martinuzzi je sve to pobijao. Zelio je podići što veću crkvu, k tome monumentalna izgleda. U svojem obrazloženju navodi da je poslove na krovu započeo majstor Pietro (Carlone), ali ih nije dovršio. Iz Martinuzzieva predračuna vidljivo je da je podigao galeriju otvorenu prema unutarnjem prostoru s osam lukova između kojih je čvrst zid ojačan polupilastrima. Pilastri sežu do arhitrava na kojemu počiva kupola. Prema ugovoru, na vrhu kupole postavljena je lanterna. Martinuzzi je riješio problem vanjskih zidova podigavši ih za visinu galerija. Bilo je predviđeno da za kupolu i galerije utroši 18.024 kubičnih metara građe, što je stajalo 12.000 fiorina, no već je na početku radova 1725. utrošio 26.354 kubična metra građe uz cijenu od 17.551 fiorin. Tome se trebao pridodati iznos za krov i lanternu te za dva oratorija iznad svetišta i za pregradnju kapele Sv. Ignacija.

Usporedno s izgradnjom crkve, i dalje su se opremale kapele. Tako ponovno susrećemo Pasquallea Lazzarinia kako pregovara s isusovcima o podizanju oltara Sv. Ladislava i Sv. Stanislava. Rektor Kolegija Zlatoper sklapa 19. studenoga 1727. ugovor s "artefice di altari" Pasqualleom Lazzariniem. Oltar je u crkvi trebao biti postavljen u kolovozu 1728. godine. Ugovoren je za 900 fiorina, no održi li Lazzarini riječ i izradi ga do mjeseca kolovoza, dobit će još 120 fiorina. Oltar je trebao biti izgrađen od najboljega kararskog, francuskog, afričkog i paragonskog mramora. Na atici je predviđen žuti kristal oko kojega bi se rasporedile zlatne zrake. Veličinom je imao biti jednak oltaru Sv. Ignacija. Lazzarini dodaje da će se taj oltar malo razlikovati od oltara Sv. Ignacija, i to jedino podnožje i atika.

Uz goričke majstore, za Crkvu Sv. Vida radi i kipar Antonio Michelazzi iz Gradiške. S isusovcima je 5. ožujka 1731. Ugovorio da će do Male Gospe izraditi propovjedaonicu od probranih vrsta mramora za 300 dukata, od kojih će 250 dobiti u obrocima, a ostalih 50 nakon obavljena posla. Usto je od riječke desetine dobio 25 spedija vina. U ugovoru su navedene sve pojedinosti o izgradnji.

Dvije godine poslije Michelazzi dobiva drugu narudžbu za izgradnju oltara Sv. Josipa. Sklopio je ugovor s rektorom Kolegija Odorikom Bonbardiem, da će izraditi oltar za 1250 dukata. Oltar je morao izraditi točno prema nacrtu, jedino je anđelića na atici zamijenio prikaz Svete Obitelji, a svetohranište klupice za svijećnjake. Taj je oltar trebao biti gotov u srpnju 1734. Za mramor je rektor dao predujam u Veneciji u iznosu od 150 cekina. Poslije se novac isplaćivao postupno, tako da je zadnjih 200 dukata Michelazzi trebao dobiti kad oltar bude postavljen na svoje mjesto. Uz taj ugovor sačuvana je specifikacija vrsta mramora - afričkoga, francuskoga i kararskoga, s posebnom napomenom da mjere moraju odgovarati crtežu.

Pićanski biskup Franjo Ksaver Marotti sagradio je grobnicu u kapeli Sv. Franje Ksaverskog i ostavio legat za izgradnju mramornog oltara posvećenoga tome svecu. Oltar je sagrađen 1740. Oltar Sv. Ivana Nepomuka podignut je posljednji, 1771. godine.

 

Prema dogovoru općine i isusovaca, stara zvona male crkve Sv. Vida trebala su biti prenesena u zvonik nove crkve, da bi mogla zvoniti kad zatreba. Ta su tri zvona najprije smještena na privremeni drveni zvonik, sagrađen 1650; sadašnji je zvonik podignut 1727, kada je dovršena i kupola. Stara ura na zvoniku rad je ljubljanskoga glavnog majstora Baltazara Hoffmanna, iz 1746. godine.

Misao

"Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i oslobođeni."

Nadolazeća slavlja

Trenutno nema nadolazećih slavlja.

Dođite u katedralu...

Katedrala je otvorena za javnost:

Od ponedjeljka do petka - 06h do 17h

Subotom - od 06h do 12h

Nedjeljom - od 09h do 13h

Napomena: U lipnju, srpnju i kolovozu katedrala je otvorena za javnost od ponedjeljka do subote od 06h do 19h, a nedjeljom od 09h do 18h.

Raspored bogoslužja i zajednica

Dnevna sv. Misa (s kratkom propovijedi) - od ponedjeljka do subote u 07:00h ujutro.
Krunica - u 06:30h ujutro.
Klanjanje - ponedjeljkom od 07:30h ujutro do 17:50h popodne (od 17h zajedničko).
Biblijska zajednica - ponedjeljkom u 18:30h u prostorima katedrale.

Napomena: Biblijska zajednica će imati zadnji susret 27.6., a nakon ljetne pauze nastavit će se u rujnu. Zadnje klanjanje održat će se 27.6., a nakon ljetne pauze nastavit će se u rujnu.

Nedjeljna Sv. Misa na talijanskom jeziku - u 09:45h (na velike blagdane u 09:30h)
Nedjeljna Sv. Misa - u 11:00h

ISPOVIJED
od ponedjeljka do subota od 07:30h do 9h
svaki dan popodne i nedjeljom - na upit

Duhovni razgovori - na upit

holy bible